Od najdavnijih djelatnosti prošlog stoljeća izdvojit ćemo njih nekoliko:
● konca pjati - djelatnost koja se bavi popravkom, odnosno "krpljenjem" razbijenih zemljanih ili porculanskih tanjura (novi su tanjuri bili jako skupi, društvo je bilo siromašno, pa je ova djelatnost bila jedan oblik štednje...). Ova djelatnost nestala je početkom Prvog svjetskog rata.
● posebno zanimljiva djelatnost u Trogiru u prošlom stoljeću bila je izrada božićnog nakita, puhanje staklenih balona i njihovo bojanje. Jedna od radnji koja se bavila tim poslom nalazila se na, već spominjanom, trgu 7 palmi, vlasnik joj je bio Zvone Muntić. Osim njega tim se poslom bavio njegov brat Tome te Toni Madirazza (njihove su radnje bile na Čiovu). Ova je djelatnost, nažalost, u Trogiru prestala smrću izrađivača.
● izradom voštanih svijeća također se bavio Z. Muntić. Izrađivao ih je na način da se fitilj umače u tekući vosak koji se nalazi u cilindričnim loncima.
● otvarači čiovskog mosta, piloti - nekoć se, stari čiovski most otvarao ručno, stoga su bili potrebni ljudi koji će obavljati taj posao.
● picaferaji su se bavili održavanjem javne rasvjete - palili su i gasili petrolejke u feralima. U Trogiru picaferaji nestaju pojavom električne javne rasvjete 1930. godine.
● proizvođači i prodavači "šaldama" - šaldam je sitni pijesak, poput brašna, koji se upotrebljavao za pranje posuđa, posebno zahrđalog.
● banzaduri su bili ljudi koji su vikanjem oglašavali prodaju robe. U ruci su uvijek imali predmet, odnosno robu koju oglašavaju, primjerice ribu.
● povremeno su u Trogir dolazili i brusači škara i noževa, njihovo se zanimanje nazivalo guva moleta. Osim osnovne djelatnosti, brusači su popravljali i kišobrane.
● povremeno su dolazili i kotlari, koji su popravljali kotlove za pečenje rakije.
● ljudi su se u prošlosti bavili i izrađivanjem siknica. Šibe kojima su se siknice plele rasle su na Pantanu. Fotografija ispod prikazuje Maricu Bilić pri izradi siknice, a druga fotografija siknicu koja se nalazi u stalnom postavu Muzeja grada Trogira, u okviru etnografske zbirke.
● zanimljiva je djelatnost bila izrađivanje bruškina, ili popravljanje bruškina (trave kojima su se popravljali rasle su na Čiovu)
● maranguni, odnosno stolari srećom postoje i danas, iako u dosta manjem broju nego nekad...
● najpoznatiji bačvari bili su pok. Korado Ostojić, pok. Stipe Ivačić i Ive Rakijar, koji je prema svemu sudeći, posljednji živući bačvar u Trogiru.
● kalafati ili brodogradtelji u drvu - jedan od posljednjih je Tonči Bakica, koji je napravio i komušku falkušu i na taj je način otrgnuo od zaborava... ta je falkuša Hrvatsku predstavljala na svjetskoj izložbi EXPO 98 u Lisabonu.
● od mnogih postolarskih radnji koje je Trogir imao, danas postoji još samo - jedna. U vlasništvu je obitelji Parčina, a nalazi se u glavnoj gradskoj ulici.
● nekoć su se u glavnoj ulici nalazile i tri opančarske radnje u vlasništvu Ivana Šore, Ivačića zvanog Cankin te Stjepana Marića. Opančari nestaju pred Drugi svjetski rat.
● šarturi i šarturice (ili šalturi i šalturice) - najpoznatije krojačke radnje u Trogiru nekoć bile su Marini, Mohorić i Ćiril, krojački salon sestara Jele i Darinke Madirazza, Ane Galić...
● garbunavanje vune iz štramaca - prilikom popravljanje i izrade novih madraca vuna iz madraca se vadila i prala, a ako se stavljala nova morala je biti raščešljana na garbunu - četki od brokava (čavala).
Nastavak priče o zanatima, kojih je uistinu bilo hvale vrijedan broj, nastavljamo sutra! :)
Lijep pozdrav iz Muzeja!
Nema komentara:
Objavi komentar