Kišno nedjeljno popodne najbolje je provesti uz dobro štivo.
Da nastavimo u tonu u kojem smo započeli vikend - i danas vam donosimo jednu od brojnih trogirskih legendi. Ovaj put samo u tekstualnom obliku, što mlađe možda potakne na stvaranje vlastitog stripa ili crteža, a starije da se možda prisjete legendi koje su im pričali njihovi djedovi i bake...
Zlatno srce
zabilježio
Ante Ivačić
Prvi šapat maestrala, šum mlinske vode i reska pjesma cvrčaka na deblima i granama mirisnih borova i kvrgastih maslina pratili su pričanje starice plemenita roda zaklonjene od sunčane žege ispod smokvina lišća:
- U davno doba nije bilo ni Trogirskog Blata, ni tog jezerca, ni mlinova, ni rijeke. Nad tim jezerom dizali su se prekrasni dvorovi dobrog Dolena, jedinca majke udove. On se ženi sa crvenokosom Vandanom, djevojkom pakosna srca i osvetljive ćudi. Starica ga je odvraćala od tog zlosretnog braka, ali sin zasljepljen hinjenom ljubavi lukave građanke ne posluša majčina savjeta. Nevjesta ubrzo zamrzi svekrvu. Što je više rasla njena mržnja prema dobroj starici, to je više jačala Dolenova ljubav prema majci.
Dolen je bio mekane naravi i sanjar. Nadasve je volio more i onda kad bi iskričavi valovi cjelivali krotko pragove njegova doma, i onda kad bi se bijesno uspinjali uz kućne zidine prijeteći uništenjem. Koliko je puta slušajući disanje mora u škrapama i otegnutu pjesmu cvrčaka, zaspao na žalu ispod tamarisa dok ga brižna majčina ruka ne bi probudila. Vandana se ljutila zbog te pažnje mrske svekrve.
Dolen je posjedovao na obližnjem otoku pastirsku kuću s velikim imanjem. Vandana stade muža neobičnom toplinom milovati i dragati: željela je da Dolen preseli majku na taj otok. Govorila mu je da ona ne može više s njom živjeti, jer je ujeda otrovnim jezikom kao zmija. Dolen ne usliša ženinu želju, jer je volio majku kao svoju dušu. Zbog toga se njihov dom pretvori u pakao: nizali se dani ispunjeni psovkama, mahnitim ispadima i prigovaranjima bijesne žene, a potom bi nastale šutnje, pune prijetnje i mržnje. Crvenokosa srda mrcvarila je nemilosrdno dušu i tijelo muža i svekrve te im ispijala očima krv sa lica i usana. Iscrpljen i blijed lutao je Dolen oko svog doma, ali nigdje nije nalazio mira. Strah ga je mučio da mu žena ne ubije ili otruje staricu majku.
Stara, doznavši za razlog svađe, odluči otići. Ona zamoli sina da je preveze na otok - željela bi malo otpočinuti u tom lijepom kraju.
Jednog predvečerja kad su nad Čiovom plovili vunasti, ružičasti oblaci, Dolen je iskrcao majku na otoku i vratio se tužan u svoje dvore.
Vandana primi muža uzvicima raspojasanog veselja te ga je gušila cjelovima i zagrljajima. Dolen je ostao hladan. Ginuo je sve više i više za majkom koju je svakodnevno posjećivao.
Vandana sjekirom razlupa lađu i zabrani Dolenu da posjećuje majku. Prijetila mu je oštricom noža i otrovom. Dolen je bio duša od čovjeka, zazirao je od krvi, i poslušao je. Majka, ne vidjeviši dugo sina, pomisli da ga je opaka žena ubila i svisne od boli.
Pastiri su Vandani dojavili za smrt svekrve. Ona je zloradim užitkom obznanila mužu i gledala mu prkosno i prijezirno u lice koje se na taj glas grčilo od boli.
Dolen je sve više propadao. Na javi i u snu zazivao je majčino ime. Vandana je pobjesnila. Ona odluči da satre tu nesnosnu Dolenovu ljubav prema majci i da zauvijek smiri njegovo mrsko srce.
Bila je jesenska olujna noć, puna strave na nebu i zemlji. Golemi oblaci poput gora, ispresjecani munjama, dizali se sa svih strana kao da hoće uništiti svijet. Zemlja se tresla od neprekidne grmljavine.
Dolen je spavao u svojoj odaji smješeći se blago. Nad njim se nadvila Vandana s plamenom kosom i zelenim očima. U ruci je držala dugu i debelu zlatnu iglu s glavom od smaragda. Oh, kako je duboko mrzila to njegovo blago i lijepo lice nasmijano u času neslućene smrti! Zarine mu iglu u srce. Dolen ne jauknu, jedino šapne majčino ime. Samo njegov osmjeh ugasnu kao sjaj zvijezde u prvom blijedilu zore.
U taj čas stotinu munja udari u ponosne dvore. Čitavi se dom potrese. Raskuštrane kose, mahnita pogleda Vandana istrči iz kuće i stane zapomagati. Njezin se glas gubio u zvižduku vjetra i paklenoj orljavi gromova. Visoki morski vali zahvatio je Vandanu i bacao je iz ponora u visinu, pa opet u ponor. Ona je vidjela sa vrha vala prije smrti kako se mramorni dvori ruše u dubinu.
Na tom je mjestu nastalo jezero. Za noćnih jesenskih oluja još i danas vide ljudi kako Vandana s plamenom kosom oblijeta oko jezera. A tko ima vrlo oštar vid, može na dnu jezera, za vedra dana u praskozorje, vidjeti Dolenovo srce koje blista poput zlata. Blizu tog srca izbija voda koja puni jezero i okreće mlinska kola.
Dok je starica govorila, pjevala je voda šumom mlina pjesmu o zrelom klasju, bijelom poput morske pjene brašnu i mirisnom svježem kruhu, blagoslovu svijeta - a cvrčci su sitnim srebrnim pilama rezali granje borova i maslina i cvrčali o zlatnom srcu na dnu trogirskog jezera.
K R A J
