Jedno arhaično anarhično trogirsko Tijelovo...

Današnjom prigodnom crticom iz trogirske povijesti vratit ćemo se na početak jednog razdoblja, ali i na početak njegova kraja. Možda vam zvuči zbunjujuće, no spomenemo li da je prije točno 600 godina Trogir došao pod mletačku upravu, a da je početak njenog kraja bio upravo dan uoči blagdana Tijelova prije 223 godine, vjerujemo da je sve postalo jasnije...

Na samom početku ovog priloga, otputovat ćemo kroz vrijeme i vratiti se u 1420. godinu kako bismo se prisjetili da je ove, 2020. godine točno 600 godina od dolaska Trogira pod mletačku upravu.

Tim povodom Hrvatski institut za povijest i Muzej grada Trogira u listopadu u Trogiru organiziraju znanstveni skup "Pod sjenom krila". Trogirska komuna za vrijeme venecijanske uprave 1420. - 1797., čija je namjera rasvijetliti i donijeti nove spoznaje o Trogiru i trogirskom području u ovom razdoblju koje je u mnogočemu odredilo budući razvoj i život na ovim prostorima kakvim ga poznajemo danas. Detaljnije o skupu, poziv za sudjelovanje i prijavni list za izlaganje nalazi se na POVEZNICI. Prijave se zaprimaju do 30. lipnja 2020.

Početak je kraja venecijanske vladavine Trogirom, pak, vezan uz dan prije blagdana Tijelova 1797. godine. Danas je dan prije Tijelova, stoga se nadamo da ćete sa zanimanjem čitati sljedeće retke...

Pomalo smiješno završila je vlast Venecije krajem stoljeća dok je na na čelu grada bio već spomenuti knez Santo Contarini,  kojemu se činilo gotovo nemogućim da bi ta moćna država mogla nestati  s trogirske  političke pozornice. Smeten i prestrašen, ne snašavši  se najbolje u nastalim promjenama, pobjegao je u Kaštela na konju, odjeven u tamni haljetak i kratke hlače s vlasuljom  na glavi i trouglastim šeširom, navodi dr. sc. Fani Celio Cega. 

Slično je  otišao zadnji kapetan Realdi, zapovjednik gradske posade. On se, piše don Ivo Delalle u Trogir - Vodič po njegovoj historiji, umjetnosti i životu, sakrio u podrumu biskupske palače u jednoj bačvi, preobučen u staroj izlizanoj livreji biskupskog sluge. Ovako maskiran izmijenio je sve plemićke podrume i spasio se poslije deset dana strahovanja. Malo maskarate i satire, pa se sve smirilo u venecijanskoj dobroćudnosti.

Zahvaljujući prijepisu rukopisa koji se nalazi u knjižnici Garagnin - Fanfogna, a kojeg je izradio Antun Radoš Michieli - Vitturi pod naslovom Storia delle cose successe in Dalmazia delle disoluzione delle Veneto Governo aristocratico fino all’ ingresso delle armi di S.M. Francesco il imperatore e re objavljenom 1883. godine kao dodatak časopisu Bulletino di archeologia e storia Dalmata (1884.), vjerno je ilustrirana 1797. godina u Trogiru.

Ovaj je prijepis rukopisa, među ostalim, istražila dr. sc. Fani Celio Cega u knjizi Svakidašnji život grada Trogira od sredine 18. do sredine 19. stoljeća iz koje možemo saznati više o uzrocima, tijeku, nemirima, događajima, sastancima i odlukama koje su prethodile kraju venecijanske uprave u Trogiru. U nastavku donosimo odlomak iz navedene knjige vezan za tijek anarhije u Trogiru 1797. godine:

"Uzrokom nemira bilo je tajno primirje u Leobenu (18. V. 1797. godine) između Francuske i Austrije, po kojemu je Dalmacija imala pripasti Austriji, premda je formalno i dalje ostala pod mletačkom upravom na čelu s posljednjim generalnim providurom Andreom Querinijem,  jer je sporazum razotkriven u javnosti. Rasplamsao se sukob između jednog dijela građanstva koje je željelo priznati Austriju i drugog koje je nastojalo  i dalje ostati pod Venecijom, što je bila Garagninova ideja, posebno Ivana Luke mlađeg,  Dominika i rođaka im Andrije (sin Ivanov). Ivan Luka Garagnin, Ivan Bujović  i Angelo Calafatti 1797. godine ušli su u profrancusku vladu u Veneciji  smatrajući da je slom mletačke aristokracije te godine samo demokratska preobrazba.  Venecija je razvila jaku promidžbu, obećavajući demokratsku vladu te  potpunu ravnopravnost s građanstvom Venecije. Fra Andrija Dorotić (1761 - 1837. godine) utjecao je na narod proglasom o sjedinjenju s ostalim dijelovima Hrvatske.  Pod utjecajem svega toga započinju nemiri 14. lipnja 1797. godine sazivom skupštine svih staleža kojoj je bio nazočan  i biskup Antun Pinelli,  dakle i građana i plemića ne bi li zajednički odlučili o sudbini grada. Iste noći, budući da se spremalo nevrijeme viši sudac Velikog vijeća Andrija Garagnin naredio je spuštanje još uvijek službenog barjaka Sv. Marka, što je uznemirena svjetina spriječila  iskoristivši taj trenutak za početak nereda, pozivajući  u pomoć Kaštelane koji su se odazvali u velikom broju.

Na Tijelovo 15. lipnja s jedne je strane gomila već pljačkala i ubijala, a s druge se odvijala procesija koju je potom ista gomila pognute glave pratila prijeteći mačevima pojedincima u njoj, ali se  ipak nije usudila napasti. Strah od Boga ipak se osjećao u narodu. Nakon  procesije plemići su se povukli u Vijećnicu, a na trgu je ostala masa uzvikujući parole protiv njih, na čelu s Alvižom Micheli-Vitturijem, plemićem iz Kaštela koji im je prijetio golim mačem.  Gradska  skupština se nije usudila  izglasati pristajanje uz Veneciju, čime je Alviž ostvario cilj svojega priključenja masi. Alviž, inače rođak poznatog Radoša Micheli-Vitturija, poslije se na sudu kod austrijske vlasti izvukao ogradivši se od pljačke i razbojstva. Činjenica je da je on iskoristio nemire za svoje političke ciljeve. Sa socijalnim nemirima do kojih je došlo poslije toga nije imao veze niti mu je kao plemiću to bilo potrebno.

Dana 19. lipnja 1797. godine u klaustru samostana sv. Lazara na Čiovu, pod utjecajem prethodnih nemira prvi put u povijesti Trogira  sastali su se predstavnici svih staleža uključujući i predstavnike trogirskih sela te Kaštela. Tu su se našli predstavnici gradskih i crkvenih vlasti, plemići, pučani i težaci, mornari i bratimi. Donesene odluke bile su u korist seljaka, smanjena su davanja gospodaru, a vlasnici parcela trebali su sami dolaziti po svoj dio ljetine. Odlučeno je kako će Trogir priznati vlast “ugarskoga” kralja Franje I. te su izabrani  predstavnici Trogira i Kaštela koji će  otići kralju na odobrenje privilegija što ih je usvojila skupština.

Od  22. lipnja u gradu se vijorila nova zastava,  nakon čega je zavladao mir. Težaci i pučani nastavili su voditi glavnu riječ osvećujući se za nanesene im nepravde u prošlim vremenima, pri čemu su platili svi plemići i crkveni dostojanstvenici  bez obzira na svoje donekle humane odnose prema seljacima. Ali, veselje je bilo kratka vijeka. Nakon što je carska vojska ušla u grad, pod zapovjedništvom generala Matije Rukavine, sve su odluke ukinute. General Rukavina je u trogirskoj  katedrali 9. srpnja 1797. godine na hrvatskome jeziku održao govor, što je izazvalo oduševljenje naroda. Zajedno s njim došli su i austrijski vojnici, većinom Hrvati s kojima se narod vrlo brzo sprijateljio. Nakon 400 godina trogirskom katedralom odjekivalo je ime kralja Austrije, Ugarske, Hrvatske i Dalmacije.  U poslanstvu koje je od Beča trebalo ishoditi sjedinjenje Hrvatske s Dalmacijom sudjelovali su i Trogirani, ali je austrijska vlada zahtjev smatrala preuranjenim.

    Nakon 377 godina u Trogiru više nije vladala  Venecija..."

Nadamo se da vam je ovaj prigodni prilog bio interesantan.

Hvala što ćete ga podijeliti na društvenim mrežama.