"Milo moje predrago,
iako sam ti juče pisala, danas želim (a znam da neću svršiti) jer sam sretna: primila sam fotografije.
Neprestano ih gledam, doma, u Untergrundu, u autobusu, pa mi se čini da sam malo tamo kod tebe, a opet me boli srce, da zbilja nisam, usput se opet tješim da ću skoro biti...
...Ona slika na stepenicama iza zatvorenih vrata čini mi se kao da si živ i da ćeš mi nešto reći, samo zašto nisi stavio jorgovan u vrt? tu će poginuti. One dvije iz spavaće sobe divne su; obe kada složim imam pregled čitave sobe, samo postaje širi prednji dio – ali zašto nisi stavio krevet točno usred onog damasta na zidu? Ona sa klavirom sa Lerom isto je lijepa, mila i draga, ali zašto nisi otvorio sekreter za fotografirati i nisi stavio pred klavirom tepih i stolac i još na klaviru onaj kip što je na sekreteru? I ona sa tvojim profilom je lijepa (jer je tvoj profil lijep) ali isto fali kip na klaviru. Ona sa zrcalom je divna, ali je Milan mogao držati malo ravnije aparat. Nemoj se ljutiti da sam ti ovo prigovorila, ja ovako za šalu. Naučila sam ih napamet. Ma puno fala tebi i Milanu."
U Galeriji Cate Dujšin Ribar, 8. rujna 2014., održala se večer sjećanja na Catu Dujšin Ribar - Catu slikaricu, pjesnikinju, suprugu, prijateljicu...
Do sada neobjavljena pisma iz fundusa Muzeja grada Trogira koja je Cata pisala svojem prvom suprugu Dubravku Dujšinu, prisutnima je predstavila kustosica Aleksandra Bilić Petričević. Privatna pisma prepuna duha i duhovitosti (poput ovog objavljenog danas) malo koga su ostavila ravnodušnim. Ravnodušnim nije ostavila ni Catina lirika koju je interpretirao dramski umjetnik Elvis Bošnjak. Sasvim osobnu priču o Cati ispričali su novinar Igor Brešan i profesor Ivo Delalle.
Za ispričati Catinu priču prepunu umjetnosti, zanimljivosti, duhovitosti i stvaralačke energije, složili su se i posjetitelji i sudionici - samo jedna večer je prekratka, no... sasvim je dovoljna bila za osjetiti svu tu životnost, umjetnost, zanimljivost, duhovitost i stvaralačku energiju - duhovnost koju je Cata ostavila iza sebe ne samo u sjećanjima drugih nego ju je utkala u materijalnost, umjetnost - u "svoju djecu":
"I kad sam ih skupila dosta, i kad sam vidjela da godine idu, a da dolazim kraju, mislila sam kome ću dati svoju djecu na čuvanje. Najbolje mom rodnom gradu... a kad su otišle, imala sam osjećaj malog sprovoda. Ali uvijek pomislim da ih mogu posjetiti i to me tješi, jer svaku sliku koju radim, ne radom samo cerebralno nego srcem i dušom. Zato one i jesu dio mene. Nekoliko dana pred otvaranje Galerije nisam mogla spavati, zebla sam kao da imam poći na neki prvi ispit... Ali onaj dan sam shvatila da su me primili, da su me shvatili, pa čak da su me zavoljeli..."
Nema komentara:
Objavi komentar