petak, 20. veljače 2015.

Međunarodni dan materinskoga jezika uz Kraljski Dalmatin - prve novine na hrvatskom jeziku


21. veljače obilježava se Međunarodni dan materinskoga jezika. Ovaj je dan utemeljio UNESCO 2000. godine s ciljem očuvanja jezičnih baština i raznolikosti jezika.


Jezikom kao komunikacijskim sredstvom prenosi se identitet i kultura naroda – samim time nastanak određenog jezika i njegov razvoj tijekom povijesti znači i formiranje identiteta  naroda, njegove kulture i običaja. Za povijest hrvatskog jezika niz je veoma važnih datuma i događaja, spomenimo primjerice Bašćansku ploču datiranu oko 1100. godine koja predstavlja značajan izvor za povijest hrvatskog naroda, jezika i razvitak hrvatske glagoljice; zatim Juditu - najznamenitije djelo Marka Marulića koja je prvi umjetnički ep hrvatske književnosti spjevan na hrvatskom jeziku; nikako ne smijemo izostaviti govor Ivana Kukuljevića Sakcinskog na hrvatskom jeziku  u Hrvatskom saboru 2. svibnja 1843., u kojem zahtijeva da se hrvatski uvede kao službeni jezik u škole i urede, ...


Među važnijim datumima u povijesti hrvatskog jezika je i 12. srpnja 1806. godine kada u Zadru izlaze prve novine na hrvatskom jeziku – Kraglski Dalmatin/Il Regio Dalmata. Ovaj tjednik na 8 stranica pisan dvostupačno i dvojezično (na hrvatskom i na talijanskom jeziku) na štokavskoj ikavici izlazio je do 1. travnja 1810. godine.


Sva izdanja Kraljskog Dalmatina, u kulturno-povijesnom pogledu, izuzetno vrijedne novine čuvaju se i u Muzeju grada Trogira, u knjižnici Garagnin – Fanfogna. Osim vrijednosti ovih novina za povijest hrvatskog jezika i novinarstva, ističe se i njihova vrijednost kao jednog od izvora za istraživanje trogirske povijesti tog vremena.



Stoga, u povodu Međunarodnog dana materinskoga jezika, 21. veljače,  donosimo nekoliko odabranih izvadaka iz Kraljskog Dalmatina vezanih uz današnji dan, Dan materinskoga jezika i uz povijest grada Trogira.


Jedno od izdanja ove novine izišlo je u subotu, 21. veljače 1807. godine, dakle na Međunarodni dan materinskoga jezika prije točno 208 godina.



U prvom broju lista ističe se da će „taliansko skazagne“ biti „prineseno u slovuni Arvazki jezik“ ne samo zbog onih koji ne razumiju talijanski, nego i zbog onih koji se radije služe „svojim materinim govoregnem negho Talianskim.“




Interesantan podatak o načinu života u cijeloj Dalmaciji pa tako i u Trogiru objavljen je u 6. broju iz veljače 1809. godine: „gradovi dalmatinski jesu zlo gradjeni s´uliczam tisnim, i potribbito mallo cistim zascto neimmaju vode, s´kuchiam visokim, s´sobam malahnim i punim prebivaoczaa.“




U navedenom je izdanju objavljena i tablica koja donosi podatke o broju rođenih, umrlih i vjenčanih u Dalmaciji koja je tada brojila 22 096 stanovnika. Podatci vezani za Trogir svjedoče da je  1808. godine u Trogiru rođena ukupno 701 osoba, umrlo je njih 417, a sklopila su se ukupno 164 braka!




Osim prikazanih redaka u kojima se spominje Trogir, Kraljski Dalmatin izvještavao je o narodnom veselju u povodu ulaska francuske vojske u Trogir i svečanoj pjevanoj misi u Trogiru na kojoj se pjevalo „Tebe Boga hvalimo“ (broj 12 iz 1807. godine), izvještavano je o otvaranju osnovne škole i gimnazije u Splitu, Šibeniku i Trogiru (broj 16. iz 1806.), o  održavanju javnog ispita iz anatomije u Kolegiju Sv. Lazara u Trogiru (broj 31. iz 1807.), ...




Potaknuti obilježavanjem ovog dana, spomenimo i riječi Marka Perojevića objavljene u njegovom radu o trogirskim ženama u srednjem vijeku: „Trogirske žene, plemkinje i pučanke, u svojim kućama sa svojim muževima i djecom govorile su samo hrvatski. Hrvatski jezik bio je domaći, materinski jezik Trogiranima bez razlike na stalež.“  Tomu u prilog ide i zapis Gian Batiste Giustinianija, mletačkog sindika za Dalmaciju i Albaniju, koji je u izvješću Mletačkoj Republici 1553. godine napisao: „Stanovnici ovoga grada žive hrvatskim običajima, istina je da neki od njih nose talijansko odijelo, ali rijetki. Znaju doduše svi talijanski, ali u svojim kućama govore hrvatski ... jer malo ih razumije talijanski, a i ako ga razumije neće da govori nego samo materinski jezik“.



Na svakom je od nas dakle, da (o)čuvamo bogatstvo nasljeđenog – bogatstvo sadržano u raznolikosti jezične, umjetničke, povijesne i kulturne baštine. Na svakom je od nas i predati naslijeđeno bogatstvo u budućnost – na čuvanje novim generacijama koje dolaze i koje će zasigurno, kao i mi, znati cijeniti ostavštinu svojih predaka - pronalaziti u njoj inspiraciju za stvaranje na materinskom jeziku, širiti znanja i stvaralačka dostignuća i na drugim jezicima te na taj način pridonositi održanju kulturne raznolikosti. Na svakom je od nas, na mladima i starima, nastaviti raditi upravo ono što je postavljeno kao cilj Međunarodnog dana materinskoga jezika - očuvati jezičnu baštinu i raznolikost jezika, a samim time njegovati kulturu i običaje.



4 komentara:

  1. Izvrsna ideja. Čestitam! Novim naraštajima prenosi se poruka da se ugledaju na svoje djedove i da kolikogod bio snažan pritisak stranog, uče strano, ali vole domaće. Njihovi pređi u svoje vrijeme, na svoj način pružaše otpor: "Znaju doduše svi talijanski, ali u svojim kućama govore hrvatski ... jer malo ih razumije talijanski, a i ako ga razumije neće da govori nego samo materinski jezik“.
    Kao voditeljica Zbirke starih i rijetkih knjige Muzeja grada Splita dajem svoj prilog ovoj inicijativi s par zanimljivosti do kojih sam došla proučavajući djela iz fundusa povjerene mi zbirke. Dok Marko Marulić napisavši svoj ep o divici Juditi, na jaziku ervackom, jer zna kome ga namjenjuje, pokazuje svoje odlično poznavanje splitskog puka i njegovih mogućnosti razumjevanja ove poruke, te tako stječe naziv „otca ervackoga jazika“ nešto mlađi njegov sugrađanin „ vlastelin splitski i vcitegli Matia Alberti“ (Matija Matulić Alberti, Split, 1555. – Split, 1624.) na naslovnici knjižice : „Oficiy B. Marie D., (koji) iz latinskoga sada u slouinski yazik virno prinesen“ i "Pia V. pouelinyem dan skoro na duor" [V Bnecih : pri Luana Guerilikva], [1617?]. prikazao sv. Dujma i sv. Vlaha s grbovima njihovih gradova: Splita, koji tada ima svoga jazika puk i Dubrovnika, grada kojeg izuzetno cijeni i poštuje, jer on tada ima “svoga jazika gospodu“
    „....Slijedeći stope naših starijih odlučio je pisati rimskim pismom našega slovinskoga jezika; našom bukvicom i ćirilicom. Obraća se čitatelju (i moli ga) da nastoji ispraviti grešku na koju naiđe i da se moli za njega grješnika.“ (MARKO DRAGIĆ: KNJIŽEVNOST KATOLIČKE OBNOVE I PRVOGA PROSVJETITELJSTVA, HRVATSKA BAROKNA KNJIŽEVNOST, SPLIT, 2006. Str. 41)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Poštovana gđo. Helga, jako nam je drago da ste se pridružili našoj maloj prigodnoj inicijativi sa svojim zanimljivostima. Vjerujemo da će zainteresirati naše čitatelje! Hvala na čestitkama! :)

      Izbriši
  2. Dragocjena naša kulturna baština.

    OdgovoriIzbriši