nedjelja, 2. lipnja 2013.

Muzej grada Trogira 1963. - 2013. ● Projekt "50 ZA 50" ● dan 12/50

Prošlu smo vas nedjelju počastili trogirskom legendom Zlatno srce, u nadi da će vam uljepšati kišno nedjeljno popodne. Vremenske prilike su slične kao i prošli vikend, a naša želja je ostala ista - uljepšati vam, i barem malo razvedriti dan. Danas smo za vas pripremili još jednu legendu...



Bijeli Cvijet
zapisao
Ante Ivačić


Puk u trogirskim Pašikama dobro je poznavao škrtu ruku i grubu dušu trgovca Melka Tatarina, koji je kao bogat čovjek došao u Trogir i kupio palaču i imanje jednog propalog plemića. Ta je krasna gotička palača bila na Obrovu, usred velikog vrta, u kojem su rasli hrastovi uz čemprese i palma. Melko je još kupio dvije trogirske galije, koje su putovale do Smirne i Aleksandrije. Umnožavalo se njegovo bogatstvo.
U Trogiru se međutim oženio jednom građankom poznatoj po ljepoti i dobroti srca. Pokupovao je mnoge male kuće po Pašikama, u kojima je stanovala sirotinja i od koje je tražio da mu zlatom plaća godišnji najam. Suze i uzdasi nisu pomagali kad bi nemilosrdan upao u kuće nevoljnika i tražio novac. Njegova žena, potpuno oprečna njemu, s užasom je slušala što joj jadnici pričaju o mužu; potajno im je pomagala da bi i dalje mogli ostati u onim kućercima.
U maloj kamenoj kućici, u blizini Kamerlenga, koja je također bila Melkova, bolovao je mornar Ive, koji je mnoga mora oplovio brodovima Melka Tatarina i mnogo pridonio na gomilu njegova bogatstva. Mornareva žena, dobra Jele, imala je desetogodišnju kćer. Mala Gordana bila je nježno dijete, omiljelo cijelim Pašikama: zvali su je Bijeli Cvijet. Anđeoska milina bila je u glasu Bijelog Cvijeta, djeteta u dronjcima, napaćena od gladi. Zato su im dobri ljudi, pa i žena Melka Tatarina pomagali. Ali, dobra žena Mara, žena Melkova, strepila je bojeći se da će Melko doznati za njezina dobra djela. Volio je Melko ovu, još mladu i lijepu ženu, ali njegova škrtost bi njega toliko svladala, da bi dolazio do sukoba s njom.
Kako ovaj škrti čovjek da shvati da je najveći užitak Mari kada daje a ne prima! Njegovo božanstvo bile su kese zlatnih dukata, koje je čuvao u škrinji. Po čitave satove praznio bi kovčeg i na velikom hrastovom stolu zvečali bi dukati, a on je uživao brojeći i svrstavajući zlatnike. Nitko tad nije smio ući u sobu.

***

Bolesni mornar Ive ostao je dugo vremena bez zarade i nije mogao platiti najam, a Melko Tatarin je međutim prijetio da će mu obitelj izbaciti iz kuće. Kad Melka nije bilo kod kuće, mala Gordana bi došla k njegovoj ženi i pričala o njihovim nevoljama; gospođa Mare je pomagala. Ali, neki rđavi ljudi upozoriše trgovca da mu žena rasiplje imetak potajno pomažući sirotinju, a osobito mornarevu obitelji. Bijesan, od sada je Melko stao vrebati na svaki korak Marin.
Dani su prolazili, a mornar još nije donosio novac. Melko pošalje ljude po zadnji put, ali ovi se vratiše praznih ruku. Izbacit će mornara još sutra na put, bez promišljanja kakva ga sudbina čeka.
U rano jutro Jelka pošalje Gordanu Tatarinu, preporučivši svom Bijelom Cvijetu da na koljena padne pred tvrdokornim čovjekom i da ga tako moli da ih barem do Božića ostavi u stanu; dotle će možda otac zaraditi toliko da isplati dug.
Kad je dijete ušlo u vrt, lijepo kao sunčana zraka, našlo je gospodara ispod visoke palme. Do njega je bilo vezano veliko pseto. Tatarin je pozelenio od srdžbe kad je ugledao Gordanu. Razvezavši psa naredio mu je da istjera dijete iz vrta. Dijete je kriknulo od užasa kad je osjetilo bol i ugledalo krv na svojim nogama. Drhteći pobjeglo je kući i palo u naručje majci.
Bolesni mornar je na svome ležaju onijemio. Samo mu se krupna suza odronila niz koščato blijedo lice, ali odmah mu je zatim u očima zaiskrilo nešto strašno. Pokušao se pridignuti i zalomio rukama, a zatim se primirio na ležaju.

***

Gusti oblaci gomilali su se na zapadnom nebu. Rubovi oblaka bili su potpuno krvavi, a more između Cumbrijana i Konacvina izgledalo je kao da je pokriveno širokim mrljama svježe krvi. Predviđalo se da će te noći provaliti silna oluja.
Melko je sa svojim ljudima, kako je rekao, došao onog dana do kuće mornara i silom izbacio jadnike iz stana. Neki dobri ljudi primili su nesretnike u podrum i spasili ih od još goreg jada. Te je noći došlo do strahovitog sukoba između Mare i Melka. On je njoj spočitavao da mu rasiplje imetak, dok je ona nastojala  da mu blagom riječju prikaže bol sirotinje i da ga prijetnjom kazne Božje navede na bolji život. Melko je u strahu da Mare ne bi odnijela koju kesu sirotinji bio odlučio da sve svoje blago zakopa ispod velikog hrasta u vrtu.
Dok je u svojoj sobi Mare molila, Melko je pošao u vrt, nakon što su sluge polegle, iako se već približavala grmljavina. Teškom mukom dovukao je škrinju do hrasta i uzeo mašklin.
One iste noći mornar je ostavio obitelj, izvukao se iz susjedova podruma i pošao prema vrtu Melka Tatarina, da bi neopažen preskočio zid i ušao u stan. Mislio je, ako ga sluge uhvate, da će se opravdati kazavši da je ponovno došao  moliti da mu se smiluju.
U mraku je skočio preko zida i uputio se prema vratima kuće. Kad najednom sijevne, zagrmi. U svjetlosti bljeska opazio je tamnu sjenu ispod velikog hrasta i prepoznao Tatarina. Sam udes mu ga predaje! Ive se sagne k zemlji i šuljajući se kao zvijer plijenu, približavao se hrastu. Najednom opet munja sijevne, a odmah zatim tresnu grom. Ostao je omamljen, ali ipak ustao je i onda je strjelovito potrčao prema sjeni, ukočenoj ispod hrasta.  Kad joj se približio, dignuo je bodež i htio ga je u silnom zamahu urinuti u srce Melku Tatarinu, ali ostao je i on ukočen. Tatarinu je prije njega presudio grom. Užasnut, mornar pobježe uz vrta i vrati se u podrum. Drhtao je i nikome nije ništa kazao.

Sutradan po gradu se pročula vijest o kazni Božjoj. Od tada su osvanuli sretni dani sirotinji u Pašikama, a osobito Bijelom Cvijetu: nju je pokćerila gospođa Mare, udovica Melka Tatarina.


KRAJ

Nema komentara:

Objavi komentar